Riječ empatija, tj. stavljanje sebe u tuđe cipele, dolazi od starogrčke riječi empatheia koja je označavala fizičku naklonost ili strast. Nešto novija definicija bila bi Rosenbergova iz 2006. koja govori da je empatija razumijevanje uz puno poštovanje onoga što drugi proživljavaju. Smatramo da je to jedna od najboljih ljudskih osobina, no što se dogodi kada se prekorači granica empatije i je li to uopće moguće?
Zajednica štovatelja serijskih ubojica
Kako se ljudski interesi razvijaju, tako se i broj ljudi zainteresiran za načine razmišljanja i razloge djelovanja serijskih ubojica u posljednjih nekoliko godina znatno povećava, pogotovo na društvenim mrežama. Zasluge se za to mogu pripisati velikim pružateljima streaming usluge poput Hulua, HBO Maxa i mnogih drugih, no najveći doprinos popularizaciji serijskih ubojica u protekloj je godini donio Netflix koji trenutno pruža uvid u pedesetak filmova o toj temi, bili oni dokumentarci, biografije ili fantastika. Takvi su filmovi oduvijek bili prisutni, no postavlja se pitanje što je ljude baš ove godine potaknulo na raspravu o utjecaju takvog sadržaja na opću populaciju?
Zahvaljujući društvenim mrežama, počeo se razvijati sve veći stupanj konformizma, tj. grupnog mentaliteta, te je sada dovoljno da jedna osoba izrazi neobično mišljenje kako bi se istaknula od ostalih, što rezultira masovnim slaganjem drugih pratitelja. Tako se kreiraju svakojake zajednice, a jedna od tih je i zajednica štovatelja serijskih ubojica. Krinke koje dopuštaju društvene mreže ujedno nam pružaju i osjećaj sigurnosti te se gube određena moralna i empatijska obilježja, jer ipak, ako nitko ne zna tko smo, zašto bi nas trebalo biti briga koga ćemo uvrijediti svojim komentarom ili objavom?
Čovjek je sposoban suosjećati u raznim situacijama, no koliko ljudske empatije zaslužuju serijski ubojice i stvaraju li se tu osjećaji iznad onih empatičnih; hibristofilični? Hibristofilija, poznata još kao Bonnie i Clyde sindrom, psihološko je stanje u kojem se javlja seksualna sklonost prema osobama koje su počinile zločin. Na internetu postoje čak i peticije stvorene za oslobođenje serijskih ubojica samo zbog njihova fizičkog izgleda. Dovoljno je samo imati ljepuškasto lice ili isklesano tijelo. No, bismo li sve osobe koje opravdavaju djela serijskih ubojica mogli nazvati hibristofilima ili postoje tu i neki drugi motivi? Vjerojatno su i ti motivi vezani uz konformizam i njegove posljedice. Pojedinac koji je motiviran slavom ili barem kratkotrajnom potrebom za pažnjom, ustvari je često osnivač neželjenih i neuljudnih zajednica. Uvijek postoje osobe koje će napisati opskuran komentar kako bi izazvale reakcije i ispale drugačije od drugih, ne razmišljajući pritom o posljedicama do kojih će doći stavljanjem takvih mišljenja u ruke današnjih korisnika društvenih mreža.
Romantiziranje ubojica postaje normalno
Čemu onda služe takve serije i filmovi? Trebaju li se ukinuti te u potpunosti prestati proizvoditi? Kao mnogi drugi dokumentarci, služe za prepričavanje povijesti te za osvješćivanje svijeta o opasnostima koje nastaju kao rezultat različitih, u većini slučajeva negativnih, okolnosti. Mnogi su tijekom povijesti slali ljubavna pisma serijskim ubojicama te su čak s njima ulazili u brakove, a zahvaljujući rasprostranjenosti interneta i generacijama koje odrastaju isključivo kroz nove medije, u današnje vrijeme njihovo romantiziranje postaje normalizirano. U društvu blijede i one najdeblje crte između moralnog i nemoralnog pa se ozbiljni problemi i bizarne situacije pretvaraju u bezukusne i neobzirne šale koje još više ponižavaju žrtve i umanjuju stvarnu patnju njihovih obitelji.
Serija koja je služila kao najveći poticaj za razgovor o ovakvim temama na društvenim mrežama govori o životu i zločinima Jeffreyja Dahmera, jednog od najzloglasnijih serijskih ubojica. Dahmer je odgovoran za tragične smrti sedamnaestorice dječaka i mladića od kojih su većina bili pripadnici crne rase. Mnogi smatraju kako ne bi došlo do tolikog simpatiziranja i opravdavanja njegovih zločina da su žrtve bile pripadnici bijele rase. Brojna njegova ubojstva uključivala su nekrofiliju, kanibalizam i očuvanje tijela žrtava. Serija je na Netflixu u samo nekoliko dana postigla rekordnih 300 milijuna sati emitiranja.
Nakon što se počela prikazivati, članovi obitelji nekoliko žrtava usprotivili su se ovoj mučnoj seriji nazivajući je izrabljivačkom i podsjetnikom na prošle traume. Lindseyjeva sestra (Errol Lindsey, ubijen 1991.) Rita Isbell otkrila je kako je nikad nitko nije pitao za dopuštenje za snimanje serije. Očito Netflix iskorištava manjak empatije kod dijela svojih pretplatnika kako bi podigao gledanost i zaradio na serijama koje se fokusiraju na ubojice, a ne na njihove žrtve, ali ljudska nemarnost i nepromišljenost dodatno komplicira tu situaciju. S obzirom na patnju koju su proživjele obitelji Dahmerovih žrtva, najmanje što su producenti ove serije mogli napraviti jest pitati za njihovo dopuštenje.
Zlo je i dalje zlo
Teško je uopće pojmiti sve što se događa u svijetu društvenih mreža, no još je teže razumjeti osobe koje s lakoćom i bez srama objavljuju surove slike, videozapise ili komentare koji ostavljaju dojam ne samo na mlade, već i na sve koji dođu u doticaj s takvim sadržajima. Dobro znamo da sadržaj koji je jednom objavljen zauvijek ostaje na internetu. Želimo li uistinu da opravdavanje zla zauvijek pluta okolo i tako dopliva do idućih generacija stvarajući neprekidno iskrivljenu sliku ispravnog i neispravnog?
Kroz empatiju učimo o drugima, no ne bismo trebali opravdavati tuđe postupke. Zlo je i dalje zlo, bez obzira na razlog iz kojeg je počinjeno. Nažalost, ne možemo se vratiti u prošlost i poništiti djela devijantnih ljudi, no ono što možemo jest izgraditi budućnost u kojoj će ih biti sve manje.
– FOTOKOLAŽ: digitalna redakcija
