Znate li koja je razlika između jednog Perzijanca i zlatarskog srednjoškolca? Perzijanac koji je živio prije više od 3000 godina imao je sportsku dvoranu. Naravno, nije izgledala niti je bila opremljena kao ove današnje, ali mladi Perzijanci imali su gdje klesati svoje pločice i nisu bili jedini koji su se toga dosjetili. Spartanci, Atenjani, Grci – svi su imali prostore osmišljene za vježbanje tijela što im je pomoglo u pobjeđivanju u ratovima i ispisivanju povijesti. Zašto su ljudi u prošlosti znali koliko je važno stvoriti mjesto za tjelesnu aktivnost i zašto nikome ne pada napamet da se isto omogući zlatarskim srednjoškolcima, ostaje nepoznanica. Možda je jedan od razloga taj da ljudi koji mogu riješiti ovu problematiku, jednostavno ne vide da je ona bitna. Zato će im u dokazivanju suprotnog zasigurno pomoći vizija Srednje škole Zlatar koja IMA sportsku dvoranu.
Kraj kaosa u holu
Za početak, stolni tenis ne bi se igrao na jednoj strani hola, dok se uzbudljiva odbojkaška utakmica odvija na drugoj. Tako bi ta nesretna kombinacija, zbog koje stolnotenisači često postanu stolnograničari pokušavajući izbjeći loptu, napokon bila riješena na neki sigurniji način. Ne bismo strahovali ni od toga da nam badmintonsku lopticu vjetar odnese sve do Galapagosa ili pak da padnemo sa zamišljene grede jer ju ponekad u mislima slučajno vidimo još užu, a, vjerujte mi, ti imaginarni padovi još su bolniji i opasniji od onih stvarnih. Presvlačili bismo se u za to predviđenim mjestima, a ne ondje gdje stignemo – u WC-u, u učionici, na Oštrcu, u autima, kod kuće… Vježbe propisane kurikulumom radile bi se u za to predviđenim uvjetima sa svom potrebnom opremom. Ne bi se ometala nastava u susjednim učionicama niti bi se ometala nastava tjelesnog, dok bi učenici koji za vrijeme nastave moraju do WC-a, prestali strahovati od toga da budu pogođeni odbojkaškom loptom (ili teniskom – ovisno na kojoj se strani hola nalaze).
Profesorice bez učionice
Zamislite da ste kapetan bez broda, kuhar bez kuhinje, tj. netko tko mora raditi svoj posao bez omogućenog prostora. Profesorice Tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj školi Zlatar, nažalost, ovakve teme ne trebaju prepuštati mašti jer im to već duže vrijeme predstavlja stvarnost. Svaki radni dan moraju poticati svoje učenike da zavole trčanje, vježbe i sport, dok se učenici ni nemaju gdje baviti ovakvim aktivnostima. Moraju biti kreativne u provođenju nastave, ali i ocjenjivanju potrebnih elemenata. Godinama samo slušaju obećanja o novoj školskoj dvorani koja se onda realiziraju na sljedeće načine: vježbanje u učionici, vježbanje u hodniku i nekadašnje vježbanje u dvorani koja se raspada i u kojoj ne vrijedi da je 1+1=2 jer kad bi se u strop bacile dvije lopte, uz njih bi natrag pale i letve.
U vrijeme korone situacija je bila još gora. Vježbalo se s maskama na licu jer nema ništa romantičnije od čučnjeva dok sam sebi pušeš u lice, a nastava se svodila na šetnje po Zlataru jer bi se u suprotnom učenici zarazili dok jedan drugom dodaju loptu. Zaista je bilo lijepo upoznati blagodati zlatarske prirode i uistinu ni jedna moderna sprava ne može ojačati noge koliko i Vargov brijeg, ali zašto se Tjelesna i zdravstvena kultura baš uvijek stavlja u drugi plan? Kad bismo imali školsku dvoranu, profesorice i učenici dobili bi ono najmanje što im se može dati i što zaslužuju – učionicu za odvijanje nastave.
Zlatarski srednjoškolci na Olimpijskim igrama 2025.
Zlatarski učenici i ovako su neprestano okićeni medaljama i trofejima; gdje bi im tek bio kraj kad bi imali prostor za treninge? Kad bismo imali školsku dvoranu, budući Modrići i Janice dobili bi priliku kakvu zaslužuju. Natjecali bi se, a kad pobijede, i sami bi mogli biti domaćini raznih sportskih natjecanja. U zlatarskoj bi se dvorani mogle održavati i razne aktivnosti i programi kojima bi se promovirao sport i zdrav način života koji je u posljednje vrijeme jako zanemaren.
Sve više studija izvještava nas o zabrinjavajućim statistikama kad su u pitanju mladi i tjelesna aktivnost, poput one iz 2019. koju je provela WHO, Svjetska zdravstvena organizacija. Na temelju podataka prikupljenih od 1,6 milijuna tinejdžera iz 146 zemalja svijeta otkriveno je da se više od 80 posto adolescenata u dobi između 11 i 17 godina ne bavi nekom umjerenom fizičkom aktivnošću ni sat vremena dnevno. Studija upozorava da tako ugrožavaju svoje zdravlje i povećavaju izglede za razvoj pretilosti i kardiovaskularnih bolesti. Kad bismo imali školsku dvoranu, mogli bismo se boriti protiv ove statistike; učenici bi bili zdraviji, jači i sretniji jer u zdravom tijelu, zdrav je i duh. Osim toga, licemjerno je ne omogućiti svim školama školske dvorane, a s druge strane govoriti loše o mladima koji se ne kreću dovoljno i samo vise na mobitelima.
Sve dok tjelesnu aktivnost stavljamo na drugo mjesto, na drugo mjesto stavljamo i obrazovanje naših učenika, njihovo zdravlje i sprečavamo njihov rast jer je za istinski razvoj svakog čovjeka bitan i um i tijelo. Krajnje je vrijeme za razmatranje i pridavanje važnosti ovoj problematici. Uz borbu za promjenu ostaje nam još samo nada da će se obećanja o izgradnji sportske dvorane jednom ostvariti, pa da nam se Perzijanci, kad se napokon izumi stroj za putovanje kroz vrijeme i kad nas tada posjete, ne izruguju.
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 4. G
