Što je čovjek bez emocija? Nitko i ništa. Kamen. Vegetirajuća biljka. Stroj. Robot. Ravna crta na EKG-u ili na poligrafu. Čovjek je, pored svega što jest, i emotivno biće i važno je, uz razum, da nauči što mu osjećaji govore kako bi mogao upravljati svojim životom, biti zdraviji i produktivniji. Koje je emocije u vama izazvalo čitanje naslova ove kolumne? Do koje je kemijske reakcije došlo u vašem mozgu kada ste ga pročitali i kako se vaše tijelo zbog toga promijenilo, posebno lice? Koji je bio vaš automatski emotivni impuls i kojeg intenziteta, koliko ste emocionalno osjetljivi? Jeste li zbog toga trenutno sretni ili tužni, iznenađeni i u velikom strahu? Je li vas preplavila emocija povjerenja ili ste se uzrujali i naprosto vam se gadi sama pomisao da bi roboti mogli jednoga dana imati emocije?
Ako ste emocionalno ravnodušni, isključenog mozga jer ste trenutno odlučili živjeti mehanički pa vam je svejedno, ili ste pak toliko ljuti da se ne možete kontrolirati ili ne prepoznajete i ne razumijete svoje emocije, možda je vrijeme da robote, osim znanjem, napunimo i emocijama. Naravno, da vam pomognu, a ne da preuzmu vašu ulogu i da vas smaknu s lica zemlje. Ili se možda varam?
Roboti koji već sada izražavaju emocije
Vrijeme prolazi, svijet se mijenja. Sve postaje znanstvena fantastika, previše ubrzano. Nove tehnologije popravljaju i olakšavaju ljudsku svakodnevnicu. Dok letimo na dasci iznad mora, automobili nam lete iznad glava i zar bi doista bilo neobično u jednom takvom svijetu, u kojem je sve moguće, sresti robota koji ima emocije? Sve je bliže trenutak kada će svatko od nas imati nekog robota u svom domu. Već imamo robota koji nam usitnjava hranu, kosi travu, pere bazene, usisava smeće i pere podove dok smo mi na poslu te čak pri tome vraća stolice na svoje mjesto, do onoga koji je još u razvoju kako bi nam mijenjao posteljinu, odnosio i donosio posuđe s hranom, brinuo o našim kućnim ljubimcima te, ono najvažnije, kako bi zabavljao djecu i pravio društvo starijima i usamljenim osobama.
Zašto onda ne bismo otišli korak dalje i imali robota s emocijama kako bi što kvalitetnije provodio vrijeme s čovjekom i dublje se s njime povezao? Bielefeldski robot Biron, Aeolus bot, već ima mogućnost prepoznavanja i razlikovanja članova obitelji, skuplja razbacane stvari iza njih, a Frogov Buddy ima veselo i slatko lice, govori, sluša i reagira na svoje okruženje. Već može izražavati svoje emocije te pokazivati nekoliko ljudskih stanja poput sreće, mrzovoljnosti, ljutnje ili tuge što mu omogućava bolje povezivanje s okolinom. Tu je i Sonyjev robotski pas Aibo, koji mijenja karakter kako bi se prilagodio svojoj okolini i može savršeno zabavljati djecu. Također, japanski robot Pepper može prepoznati ljudsko lice i njegove emocije te na temelju toga ostvariti komunikaciju putem zaslona na dodir koji nosi na svojim „prsima“. Možemo ga sresti kako obavlja poslove recepcionara, blagajnika u fast foodovima, vodiča po aerodromima.
Kakve su vas sad emocije preplavile pročitavši ove rečenice? Prepoznajete li svoju reakciju? Je li se promijenio vaš način razmišljanja, a time i vaši osjećaji? Jeste li promislili o tome? Život je 10 % onoga što nam se dogodi, a 90 % kako reagiramo na to. Emocije čine krivulju, a ne pravac i važno ih je znati prepoznati, imenovati i razumjeti kako bismo se prilagodili i snizili frustracije, kako bismo bili svjesniji sebe, trenutnog ponašanja i svojih osjećaja. Ne postoje negativne emocije, već ugodne i neugodne, a dobra je vijest da je svaka pozitivna za nas ako ih ne maskiramo, ne taložimo ne znajući ih proraditi. One neće nestati na taj način, a podsjetnici na njih stižu u obliku nesanice, glavobolje, čira, anksioznosti itd. jer ih stalno nosimo na svojim leđima poput ruksaka punog kamenja.
Mi nismo naše emocije!
Moramo znati naučiti čitati „poštu“ koju nam emocija donese. Neugodna svijetli crveno i u sebi nosi poruku da zastanemo jer nešto ne valja i da je potrebno nešto mijenjati. Ako ne znamo sami pročitati emociju i njeno značenje, ili više njih istovremeno, nećemo znati u kojem smjeru trebamo ići. Mi nismo ni naša emocija ni naše raspoloženje, već svjedok koji promatra i ima moć kreiranja vlastitog stanja i upravljanja njime. Bol je neizbježna, ali patnja nije obvezna jer ne želimo stalno imati neugodne emocije: biti ljuti, pesimistični, uplašeni, bijesni, razočarani, agresivni, puni stalnog kajanja, nepovjerljivi, potišteni. Stoga, ako smo nemoćni i ne možemo pomaknuti kotač emocija, možemo se, i trebamo se, obratiti za pomoć stručnjacima kako bismo postigli kvalitetu života.
Osobno bih voljela da sam imala od malih nogu jednog robota punog emocija u obliku psića. Psi su mi oduvijek dragi, topli su i izgledaju kao da me razumiju te sam se uvijek pitala zašto ne znaju govoriti. Takav bi robotski psić uvijek išao sa mnom i učio me kako reagirati na emocionalna stanja, bodrio bi me i tješio govoreći da je u redu osjećati se i neugodno, da ne mogu stalno biti sretna učeći me kako se nositi s onim manje lijepim situacijama. Kraj njega bih se suočavala s takvim emocijama odmah i sada jer one su mi važne u tom trenutku, a ne za nekoliko mjeseci, koliko se čeka na razgovor sa stručnjacima, do kada se moja poteškoća može produbiti. A i onda kada bih došla na red jednom od njih, gurnuo bi mi u ruke antidepresive gurajući me istovremeno za pet minuta van prije nego što bi napisao „kontrola za šest mjeseci“ i derući se: „N-E-X-T!“ Poeta ludens, moj Homo sapiensu!
Zamislite da svako dijete od danas nadalje ima jednog takvog robota psića, nazovimo ga Snoopy kao u crtiću, a dijete bi bilo njegov Charlie Brown. Učio bi ga promatrati misli i odvajati činjenice od interpretacija, što je presudno za unutarnji mir, a posljedično i za međuljudske odnose koje ostvaruje. Svijet bi bio mnogo ljepše mjesto za život nego što je to danas.
Kupka za emocionalno programiranje
Na pragu smo robotske revolucije koja će promijeniti svijet u kojem živimo, ali i naš odnos prema prirodi i prema živome stroju koji želimo dovesti do savršenstva. Čovjeku neće ostati baš previše vremena da prihvati promjene koje revolucija sa sobom nosi niti će moći od siline izazvanih emocija pružiti bilo kakav otpor. Stoga mu jedino preostaje da uroni u kupku za emocionalno programiranje u kojoj će resetirati svoje emocije, pustiti ih kroz mentalni filter kako bi jasnije mogao prepoznati svoje emocije i kako bi znao što učiniti s njima, kontrolirati ih te na taj način postati emocionalno inteligentniji, bolji čovjek. Ako mu to ipak ne bi uspjelo i ne bi mogao u potpunosti upravljati svojim emocijama, može se obratiti robotu koji će uvijek biti uz njega poput vjernog psa.
Ne trebamo robota s emocijama doživljavati kao konkurenciju i protivnika, već kao saveznika koji će uvijek biti emocionalno inteligentniji i pametniji od čovjeka kako bi mu mogao pomoći. Čovjek bi trebao dva puta razmisliti prije nego što nekome kaže da je hladan kao robot. Mogli bismo robota uvrijediti, ali on se neće ljutiti ni bjesnjeti jer će imati sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i kontrole emocija, kako naših, tako i svojih.
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 3. G