„Lajkaj me da znam da vrijedim“, vikala je Irina Valentini, „ili ću te sutra pobrisati pa ti nećeš vrijediti ništa!“ „Nemoj me muljati, znam da si bila online. Vidjela sam onaj mali zeleni znak“, pušilo se iz Irine sve u šesnaest. Nijemo sam je i začuđeno gledala kao da sam netom pala s Marsa. Postala sam i sama mali zeleni. Negodovanje u njezinim očima bilo mi je odavalo da se radilo o nečemu vrlo bitnom i opasnom po život pa sam se pretvarala da je moje znanje o tome deblje od lista papira, makar išarano mnoštvom upitnika. Zašto ju treba lajkati? Što to zapravo znači? Što je to lajk? Gdje se to zapravo lajka? Morala sam do Matea. On je bio najpametniji u našem četvrtom osnovne. I najpouzdaniji, onaj koji te ne ismijava ako nešto ne znaš, a on je, vjerujte mi, znao baš sve (dobro, ne baš sve).
Nije bilo baš pametno obratiti se nekoj curi iz razreda da mi podeblja moje (ne)znanje o tome. Moj tanki list papira mogao je izgorjeti jer je nešto vruće i divlje bilo u zraku između cura, a uostalom, mogla sam se i pošteno osramotiti. Dok sam bila tražila Matea, zapravo sam se najviše pitala zašto ja već nisam bila na njezinu popisu ili njihovu, svejedno, isto je. Zašto me već nisu uključile u to nešto o čemu nisam imala ni pojma? Mateo je bio moja ulaznica za u to nešto, ali sam morala još malo pričekati i moram priznati da sam se malo bila i uplašila tih lajkova, ili Irine?
Ulazak u svijet društvenih mreža
Ušavši u šesti razred, ušla sam u to nešto, u svijet društvenih mreža. Morala sam odati počast svojemu novom, ujedno i prvom mobitelu. Da, trebao mi je mobitel za takvo nešto, a mama mi je bila rekla da će mi ga kupiti za kraj petog razreda, ako budem prošla s pet. Novi mobitel, internetski genij Mateo i mamin Gmail otvorili su mi put prema jednom novom svijetu. Piece of cake. Svijet lajkova – Oda radosti. Fenomenalno. Koliko života na jednom mjestu, koliko kretanja, koliko događanja i to sve iz topline moga doma. Pa gdje ćeš bolje? Odmah sam shvatila pravila igre, a nisam niti bila zaboravila Irina-Valentina slučaj. Ja lajkam tebi, reda radi. Ti lajkaš meni, reda radi. Ništa manje. Ništa lakše.
Postala sam preko noći punoljetna. Godinu sam rođenja namjestila, a datum je ostao isti. Ipak je važno i koliko će ti osoba čestitati rođendan. Prvo Facebook, onda Instagram. Širokogrudna, kakva jesam, morala sam posegnuti još i za Snapchatom. Dvaput sam razmislila hoću li uvrstiti Irinu i Valentinu na svoju listu prijatelja. Ipak, to su dva lajka više. Osjećala sam se poput nekog rimskog cara, ali konačno sam mogla širiti samo pozitivu palcem prema gore. No, jesu li sve objave zaslužile palac gore? „Meni nije teško, a budali se lijepo vidi!“ izreka je koja ponekad nađe svoje pravo mjesto i na društvenim mrežama. A što ako sam i ja nečija budala?
Lajk bi trebao u suštini značiti da nam se nešto sviđa. Kako li onda možemo znati je li se naša objava stvarno nekome svidjela ili je, eto, lajk slučajno pobjegao na ekranu osjetljivom na dodir? Ako dobijemo neki komentar uz emotikon koji pojačava efekt oduševljenja, onda smo na konju, uspjeli smo, lajk nije tek slučajnost. No, neki put dobijemo i komentar bez lajka. Komentari su na mjestu i besprijekorni, svaka čast, raspišu se za poludit. Ali ti su mi bili najjači. Toliko hvale moju objavu, a nisu u stanju stisnuti lajk. Hoće li te grč primiti u prstu ili će ti kruna pasti s glave ako stisneš lajk? Pa bio si tu, budi mi podrška, reda radi. Možda samo zaborave od tolikog oduševljenja. Vjerojatno se to sve računa. Netko ipak sve to gleda (vjerojatno samo ja na kraju dana). Vi ne gledate? Zar samo svoje? Stvarno?! Možda komentar vrijedi dvostruko, on bi ipak trebao zlata vrijediti.
“Molim jedan lajkić”
Najjači su mi bili i oni koje sam srela u živo pa su mi rekli: „Super ti je ona objava!“ Dok ga začuđeno gledaš, premotavaš film u glavi jer nisi vidio njegov lajk ispod objave, a ni komentar, i na kraju ti ništa nije jasno. Ipak su mi najluđi lajkovi samome sebi. Počela sam se širiti brzinom svjetlosti. Moji prijatelji, prijatelji mojih prijatelja, prijatelji prijatelja mojih prijatelja… Pa red je prihvatiti svakoga tko mi već lajka sve slike, iako on baš i ne objavljuje previše. Super, manje posla za mene. Upravo je tu i nastao problem kad sam se previše raširila.
Ustvari, prvo je nastao kada je i mama sebi izradila profil na Facebooku. „Ne mogu vjerovati. Netko mi je provalio Gmail. Ne mogu se ulogirati pomoću njega na Fejs!“ šizila je. Da, da, prvo sam ja imala profil, onda ona (bratić mi je rekao da ga je napravila samo kako bi me mogla provjeravati). Znala sam da s njom nema šale pa sam joj odmah sve priznala. Prošla sam s lakšim posljedicama. Drugi put i nije prošlo baš tako dobro kad je bila objavila jednu sliku za maškare na kojoj smo bili moj brat i ja zajedno s njom u super kostimima pa me označila. Tada se u komentarima pojavilo ime nekog Arapa i pošizila je. Pošteno mi je bila očitala bukvicu. Hvala Bogu i u školi smo baš istovremeno imali predavanja o sigurnijem internetu i općenito kako se ponašati. Pa ne možeš baš svakog primiti u svoj dom, a upravo mi to i radimo kad nekoga uzimamo za „prijatelja“.
Od tada se sve promijenilo. Jedno popodne obrisala sam sve svoje objave na Facebooku, kao da me nikada tamo nije ni bilo, ali znam da je sve to negdje još uvijek pospremljeno. Totalno sam se bila isključila, obavila i proljetno čišćenje „prijatelja“, lista se smanjila za čas. Znam koliko i kome vrijedim. Postala sam jedna od onih koji samo lajkaju (vratit će mi se to kad-tad), a ne objavljuju baš previše. Osim na Instagramu. Tu i tamo neka lijepo uređena slika s opisom na engleskom. A onda bi došao tata: „Niste mi još lajkali na Fejsu. Molim jedan lajkić. Hajde, bude ih onda okruglo.“ Mama i ja smo se samo nasmijale i rekle da ćemo preksutra pa će se opet vrtiti po vremenskoj crti te će imati šanse skupiti još koji.
Okružena živim emotikonima
Društvene su mreže fenomen. Imamo se, lajkamo se, komentiramo uz hrpu emotikona za histerično oduševljenje i sve bi to trebalo značiti nešto veliko. Ako nije na društvenim mrežama, zapravo se nije ni dogodilo. Tako da se reda hrpa beznačajnih objava, barem za mene. Tko je i kad s kim bio na kavi, što tko voli jesti, gdje se otputovalo, gdje se kupovalo. Navodno bismo stalno trebali biti tu, imati online odnos, jer smo se dodali, čak i ako se nikada nismo sreli, čak i ako nikada nećemo biti ti koji će zajedno popiti kavu. Ako nismo prisutni, ako ne lajkamo, pa gdje smo bili? Ti ništa ne pratiš, ti nisi u toku! Pa tu sam, prisutna sam tijelom i dušom, slušam nekog, pričamo, držim ga za ruku, a ne neki piksel na ekranu, ne čekam onu malu, zelenu, okruglu, aktivnu ikonicu. Bitnija mi je kvalitetna razmjena energije u živim odnosima, bitnije mi je gledati ljudima u oči.
Mreže bi nas trebale spajati, ali na kraju nas samo razdvajaju, ako ne lajkamo dovoljno. Usput zapustimo neke žive odnose, naraste oko nas žbunje i trnje. Nekada sam imala mnogo više lajkova jer sam imala više „prijatelja“. Sada mi to nije toliko bitno. Imam samo one osobe za prijatelje koje stvarno poznajem. Ako ne lajkaju, vjerojatno su i oni nekoga držali za ruku, a ne neki piksel na ekranu. Već će vidjeti pa ćemo imati o čemu razgovarati kada se budemo sreli.
Lajk nije čudo niti lista prijatelja i oni mi ne govore koliko zapravo vrijedim. A kada se osjećam loše, ne mogu to podijeliti na društvenoj mreži jer tamo sve mora biti lijepo upakirano, problemi se trpaju pod tepihe, fotošopira se kako bismo ostavili dojam da smo odlično. Hvala Bogu, okružena sam živim „emotikonima“ koji me mogu zagrliti jer moram raditi na tome da sam odlično u stvarnom životu, a ne online. Emocije nas čine snažnima, a ne lajkovi. Nije bitan onaj koji sve lajka, nego onaj kojeg stvarno zanima kako si. Ako nisi baš na društvenim mrežama, to ne znači da si manje društven, upravo suprotno.
P. S. Lajk nije bitan. Daj lajk, ako se slažeš. Pazi da od silnog uzbuđenja ne pritisneš dvaput (ovisi na kojoj si društvenoj mreži)!
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 3. G