Mahatma Gandhi rekao je: “Živi kao da ćeš umrijeti sutra, a uči kao da ćeš živjeti sto godina!” Mnogi od nas ne mogu u potpunosti shvatiti njegovu snažnu i mudru poruku ili to ne želimo jer je uzimamo zdravo za gotovo sve do trenutka kada nam liječnik postavi dijagnozu: rak maternice ili debelog crijeva. Prognoza: tjedan dana života. Terapija: iskoristi posljednje dane života kako najbolje znaš.
Prvi stadij – terapija za ispunjenje snova
Odjednom kao da se probudimo i shvatimo da naš život nije vječan i počnemo uplašeno žaliti za onim što nismo učinili, a mogli smo. “Ima vremena.” “I sutra je dan.” “Hoću druge godine.” Mnogo izlika, možda opravdanih, a većinom neopravdanih. Kada sam pitala svoje bližnje i prijatelje što bi oni učinili kada bi saznali da imaju još tjedan dana života, dobila sam različite odgovore, a neki su zahtijevali i drastične promjene. No, svima je bilo zajedničko da su se uzbudili šireći zjenice te počeli razmišljati o onome što je za njih najvažnije. Započeli su u glavama svoju terapiju.
Rekli su, po redu kako se sjećam, a ne po redu važnosti: skočio bih s padobranom iz nebeskih visina; prodala bih svu svoju imovinu i putovala svijetom; posjetio bih svih sedam svjetskih čuda, ako bih stigao; otišla bih u hotel s pet zvjezdica, uživala u svakom skupocjenom obroku i iskoristila sve sadržaje koje mi nudi; otputovala bih sestri s kojom ne pričam već deset godina i rekla bih joj oprosti, a zatim bismo dugo, dugo pričale o svemu što nam se dogodilo; konačno bih napravio sve s popisa svoje žene od prije 5 godina kada mi je napisala što sve trebamo učiniti i popraviti u kući i oko nje, samo da je ostavim sretnu i zadovoljnu; dala bih otkaz na svom glupom poslu, šefu rekla što ga ide i ne bih radila ništa; konačno bih usavršila vožnju, kupila bolji auto i samo se vozila dok ne stane i on i ja; nazvao bih sve koje sam uvrijedio i rekao im oprosti, a onda ih sve pozvao k sebi na tulum; udala bih se za osobu s kojom živim već pet godina i otišla s njom na Havaje na medeni mjesec; probao bih tartufe; otišla bih na prvi koncert i plesala dan i noć, skakala i smijala se bez prestanka, posudio bih novce i otišao u Barcelonu na tekmu…
Drugi stadij – nedostatak vremena
Nitko nije postao tužan niti je zaplakao, a kamoli se zabrinuo kakva će mu smrt biti. Svatko je razmišljao kako se još može zabaviti ili usrećiti nekoga drugoga, uzeti nešto što mu ljepota življenja pruža ili ostaviti nešto iza sebe po čemu će ga pamtiti. Zašto razmišljamo o onome što nam je važno samo kada smo stjerani u kut? Zar ne možemo svaki dan učiniti nešto za sebe ili drugoga? Zašto čekamo? Zar mislimo da imamo devet života kao mačka i da se svaki put možemo sretno dočekati na sve četiri kao ona? Zašto nam toliko nedostaje hrabrosti, odvažnosti i energije da se trgnemo od svakodnevice, ugraviranih navika?
Ne moramo nužno učiniti drastične promjene, kao dići veliki kredit, prodati kuću, ali možemo već danas napraviti popis svojih želja i početi ih ostvarivati, svatko prema svojim realnim mogućnostima. Možda nećemo za života stići sve uspjeti ostvariti, ali to nije ni važno, važno je da počnemo jer ćemo biti zadovoljniji, sretniji, ispunjeniji i samopouzdaniji, u konačnici, možda se zbog toga nećemo niti teško razboljeti pa nam ni vrijeme za ostvarivanje naših snova neće biti potrebno pet do dvanaest.
Treći stadij – posljednje riječi
Nemojmo kratiti dragocjeno vrijeme i ne opirimo se promjenama, iskoristimo svaki dan. Radujmo se životu, budimo veseli i nasmijani što više, govorimo svaki dan koliko volimo druge i budimo spremni reći im na vrijeme oprosti. Kontrolirajmo svoj život, a ne puštajmo da on samo bez razloga teče. Život je sada i ovdje, a već sutra nas možda ne bude. Što više toga učinimo na vrijeme, imat ćemo veći izvor radosti i utočište u kojemu ćemo nalaziti posebna sjećanja koja će nas ispuniti kada nam se približi kraj.
A što bih ja učinila? Odmah bih napustila školu, pa tko normalan ne bi!? Ostalo ne bih skoro ništa mijenjala. Zadovoljna sam životom koji imam te znam da svakoga dana pokušavam činiti stvari koje usrećuju mene, a i ostale. Ipak, svjesna sam da ne bih te dane živjela kao što sam dotada. Mnogi ljudi imaju svoje “posljednje riječi“ prije nego što odu na bolje mjesto, međutim, ja ne bih ništa rekla, samo bih bila uza svoje najbliže jer bitna su djela, a ne riječi. Bila bih čovjek koji je dovoljno rekao za svog života.
I? Što biste vi učinili da saznate da imate još tjedan dana života?
…
Drago mi je, e, pa, krenite, još jučer!
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 2. G
