Zašto nisam ruža? Stvorena od Boga da privlačim svojim izgledom, omamljujem mirisom. Jednostavno, bez puno filozofije, bila bih to za što sam stvorena, da mamim pčele i razne kukce. Sasvim je svejedno koje bih bila vrste i boje, sve dok se ne bi umiješao čovjek i sve pokvario. Ne znam otkud mu pravo da pridaje značenje ružama prema boji, tako da, ako bih bila žuta, označavala bih ljubomoru, a ako bih bila crvena, označavala bih ljubav.
Kad bih bila bijela, bila bih nevinost, naklonost i poštovanje. Svašta si on umišlja i određuje pravila kako njemu odgovara, ovisno koju ulogu igra i na koji se način želi nekome nametnuti, izraziti svoje mišljenje, poručiti nešto. Čak se igra i Boga te je izmislio i plavu ružu koje u prirodi nema. Ovisno hoće li igrati tragediju ili komediju, odabrat će drugu vrstu i boju ruže. Zar nije svaka, ako je od Boga, ljubav?
Glumimo u raznim situacijama
Mogla bih zauvijek biti i dijete. Nevino, čisto i iskreno, uvijek zaigrano i svoje. Sve dok se ne bi umiješali mama i tata i natjerali me da pospremim igračke, a meni se baš ne bi dalo. Onda bih ipak to učinila da ih ne rastužim, da im pokažem da mogu biti i dobra i poslušna. Ili sve dok se ne bi umiješala učiteljica i upozorila me da ne gledam stalno kroz prozor. A, eto, meni se baš gleda. Vani je sunce, lijep dan za šetnju, za druženje s prijateljima, a dok gledam na ploču, smrkne mi se jer ne razumijem te ikseve i ipsilone, pa bih počela glumiti da mi je sve jasno kao dan i suzdržavati se od zijevanja.
I mama je neki dan glumila kada ju je susjeda pitala kako je. Rekla je da je super, a meni je prije toga rekla da se osjeća loše. Lakše joj je bilo reći da je odlično i skratiti priču, nego objašnjavati zašto joj nije dobro, “nije imala vremena”. Zar moramo povremeno glumiti kad i gdje nam se prohtije i kako nama odgovara? Glumimo da smo sretni, smireni, da nam je dobro, da razumijemo nešto ili nekog i da volimo nekog ili nešto. Kako onda znamo kada su drugi iskreni i što stvarno misle i osjećaju?
Igra uloga
Mnogo puta također ne kažemo što mislimo jer već unaprijed znamo da ili ne smijemo jer to nije primjereno ili bismo mogli nekoga svojim riječima povrijediti. To onda nismo mi jer se suzdržavamo nekih radnji zato što ne smijemo; pravila su takva, igra je takva, osoba je takva, osjetljiva i krhka. Pažljivo biramo riječi, progutamo one koje nam prve dođu na pamet jer bismo se nekome mogli zamjeriti, a to nam nije namjera.
Uvježbavamo se od najranijih dana, u krugu obitelji koja nam je dala našu ulogu rođenjem. Učimo biti uzorna djeca, odlični đaci, dobri prijatelji. Kasnije uzorne žene i muževi, uzorni građani i kršćani. Imamo djecu, najmanje dvoje, jer se to od nas očekuje. Odlazimo na posao iako nam se baš i ne ide, a možda smo ga počeli s vremenom i manje voljeti. Počnemo si zamišljati da radimo u nekoj drugoj ulozi pa se najčešće i prekvalificiramo te počnemo raditi neki drugi posao, postanemo netko drugi.
Kroz život učimo više uloga, ovisno o mjestu, događaju, društvu, okolini, odnosno o situaciji u kojoj se nađemo. To je sve naša životna pozornica koja sadrži više poglavlja kojima se prilagođavamo. Čovjek je po prirodi slobodan, nenasilan, nesramežljiv, ne mrzi, ne posjeduje, ne vlada drugima, neustrašiv je, dobar je. Čovjek se po rođenju uči kako biti čovjek, igra ulogu čovjeka, kao pripadnika nekog naroda, jezika, kulture, uči biti žena, muškarac, radnik, poslodavac, vladar… Kada korača u svijet kao odrasliji, uzme si jednu od maski koju mu on nudi jer drugačije ne bi mogao preživjeti. Tako se možda udaljava od onoga što čovjek jest.
Zasluženi aplauz
Sve je dobro, u biti ne igramo neku ulogu dok god ona ne zahtijeva od nas dodatni napor i energiju ako ne glumimo ono što nismo, jer jedino laž zahtijeva dodatnu energiju. Mnogi od nas to čine. Čak imaju i prelijepe kuće izvana i lica s najnovijom fasadom, a iznutra krš i lom, grom i pakao. Ako nisu ono što jesu, ako glume da su ono što nisu, tko su oni zapravo? Noću, kada se na pozornici pogase svjetla, ostajući sami sa sobom, trebali bismo mirno, spokojno i zadovoljno leći u krevet i dati si aplauz jer znamo da smo taj dan savršeno odigrali svoju ulogu i da nismo nikoga povrijedili. Osim sebe. Zar ne bi trebao i čovjek, ako je od Boga, biti ljubav i samo davati ljubav?
Kad sagledamo život iz svakoga kuta, možemo reći da je cijeli svijet jedna velika pozornica u kojoj mi igramo neke uloge. Živimo prema pravilima koja učimo cijeli život i polako se usavršavamo. Igramo igru pokušavajući poštovati pravila i dok se god dobro igramo, u igri smo.
Ako si sve što nisi i ako nisi sve što jesi, tada maske još nisu bačene i show must go on, sve dok ne padnu maske u ovoj predstavi i prekriju ih crne ruže. Ili crvene, bijele, žute, ovisno što si zaslužio. Ako te to tješi, crnoj ruži uopće nisu dali etiketu smrti. Baš naprotiv, predstavlja ponovno rođenje, početak novog razdoblja, novog poglavlja za neku bolju ulogu. A hoće li biti bolja, ovisio tome jesi li bio dobar i pošten glumac dosada i jesi li dobio zasluženi aplauz. Zašto nisam ruža? Bila bih jednostavna.
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 2. G