SMRT LEOPOLDA GURSKYJA
Leopold Gursky počeo je umirati 18. kolovoza 1920.
Umro je naučivši hodati.
Umro je dok je stajao ispred školske ploče.
I također jedanput dok je nosio težak pladanj.
Umro je uvježbavajući svoj novi potpis.
Otvarajući prozor.
Perući genitalije u kadi.
Umro je sam, jer ga je bilo sram ikoga nazvati.
Ili je umro misleći na Almu.
Ili kad je odlučio ne misliti na nju.
Zapravo, nema se tu mnogo reći.
Bio je sjajan pisac.
Zavolio je.
To je bio njegov život.
Tri rečenice kojima autorica Nicole Krauss završava roman i nekrolog svome liku sadržavaju esenciju čitavog teksta. Leo Gursky bio je sjajan pisac čija je knjiga Povijest ljubavi i bez njegova imena na koricama utjecala na tuđe živote. To je mogla zato što je napisana iz najiskrenije i najosobnije od svih emocija – ljubavi – jer je Leo Gursky zavolio. Ta je ljubav bila njegov život.
Roman pun ekscentričnih i prisnih likova
Nevjerojatan je ovo roman. Pun ekscentričnih i prisnih likova koje sve od reda voliš, ma kako se ne slagao s nekima od njih. Ostaje ti samo diviti se spisateljskome umijeću na svim razinama. Nicole Krauss svjesno se poigrala čitateljima i vjerojatno propitivanjem vlastitih intelektualnih i umjetničkih mogućnosti, ali pri tome nije izgubila iz vida, niti nama oduzela, temeljnu poruku koja počiva na plemenitoj ideji i, vjerujem, uvjerenju da život u kojem si nekoga volio ne može biti uzaludan. Sve zvuči tako banalno, ali u ovome tekstu nije.
Leo Gursky je kroz roman prikazan baš kao i u nekrologu. Star je i živi sam. Spava, ustaje ujutro, teško se kreće po pretrpanome stanu, ima svoje dnevne rituale i boji se da će umrijeti na dan kada ga nitko nije vidio. Boji se nevidljivosti među ljudima koje ne poznaje. Zato često u dućanu isprobava cipele koje ionako neće kupiti ili namjerno ispušta novčiće iz ruku znajući da će privući pažnju jer mu treba vremena da se tako star sagne i pokupi ih.
Ironiziranje njegova lika dosljedno je provedeno kroz čitav tekst da bismo u konačnici shvatili koliko je grandiozan, koliko je izrastao do nekrologa pred našim očima jer radi sve što i mi, možda ne baš sve jer uistinu ima uvrnute navike, ali se boji svega čega se boje i ostali. Upravo to konstantno poigravanje svakodnevnim i tragikomičnim približava nam ga kao što ga ljubav s kojom živi već desetljećima izdvaja među one koji su imali potencijala, snage i hrabrosti tako voljeti.
Na katu iznad njega živi Bruno, prijatelj iz djetinjstva u Poljskoj iz koje su obojica pobjegli pred nacistima, starac koji ga živcira i kojeg beskrajno voli. Komuniciraju ugovorenim znakovima – lupanjem po radijatoru. Tri udarca znače JESI LI ŽIV?, dva znače JESAM, a jedan NISAM.
I nije o ljubavi, nego o voljenju!
Višeglasje kojim progovara tekst rezultat je već spomenutog zadivljujućeg spisateljskog umijeća. Osim Leopoldova glasa, pratimo i glas djevojčice Alme koja na svoj način uči kako prihvatiti očevu smrt, majčinu voljnu izoliranost, luckastog brata… da bi zapravo kroz to prihvaćanje naučila voljeti sve što joj život da. Čitatelj komunicira i s dijelovima knjige Povijest ljubavi koja kao da ima više autora – sve na koje je utjecala. I glas Almina brata Ptice, premda manjim dijelom prisutan u tekstu, dočarava nam kreativnu lepršavost autoričine imaginacije.
Svi ti pripovjedni glasovi u svojoj dobnoj i jezično-stilskoj različitosti te rascjepkana vremensko-prostorna kompozicija povremeno otežavaju praćenje fabule, ali kad se na kraju sve posloži, rezultat je fantastičan i u rukama držite knjigu zbog koje ste i sretni i tužni. U mom slučaju, sretna što sam je pročitala, a tužna jer je, recimo, nisam ja napisala. Koliko god čitala i koliko god me knjiga oduševilo, za rijetke pomislim da bih baš takvu napisala da sam se ikada usudila. Baš takvu! U ovoj sam se do te mjere prepoznala. I nije o ljubavi, nego o voljenju!
– PIŠE: Martina Sviben, nastavnica hrvatskog jezika
