U lipnju ove godine kada je izlazila iz omiljene učionice Birotehnike na drugom katu Srednje škole Zlatar, nastavnica strukovnih predmeta Ljiljana Varga, začuvši i posljednje školsko zvono prije odlaska u zasluženu mirovinu, prisjetila se brojnih generacija upravnih referenata koje je imala prilike poučavati.
U školi 25 godina
– Radila sam u školi 25 godina i promijenila sam sve ravnatelje. Bilo mi je jako lijepo u školi, a prvenstveno sam uživala raditi s mladim ljudima. Kad god sam se osjećala loše, čim sam ušla u učionicu, među svoje učenike, odmah sam zaboravila na sve svoje brige i krenula raditi s njima. – prisjeća se nastavnica Varga koja je u zlatarskoj srednjoj školi počela raditi 1. rujna 1998. godine, dvije godine nakon uvođenja smjera upravni referent.
Kroz njezinu je učionicu prošlo više od dvadeset generacija upravnjaka, a osim što je s učenicima provodila poduzetničke projekte i pripremala ih za strukovna natjecanja, predavala je ekonomsku skupinu predmeta. Po jednom je takvom predmetu ostala prepoznatljiva i u sjećanju brojnim generacijama, a to je danas Kompjutorska daktilografija, odnosno u prijašnjim programima samo Daktilografija.
Od pisaćih strojeva do računala
– Prije se radilo na pisaćim strojevima, ali je to bilo puno teže jer se otipkani tekst nije mogao brisati, a sada na računalima učenici imaju puno više mogućnosti. Ali bez obzira na to, svi bi trebali znati desetoprstno slijepo pisanje. Mislim da sam ih tome dobro podučila. – pojašnjava te dodaje kako je upravo to vještina na kojoj joj bivši učenici najviše zahvaljuju kada ju sretnu izvan škole.
Iako se značajno promijenila informacijsko-komunikacijska tehnologija i programi u uredskom poslovanju, smatra da nema nekakvih većih razlika između bivših i sadašnjih generacija učenika: – Sve ovisi o tome kako se postavimo prema učenicima. Kako se mi nastavnici odnosimo prema njima, tako nam i oni vraćaju. Meni su i prije i sada svi učenici bili dobri.
Oduvijek je željela biti nastavnica i raditi s mladim ljudima. Dok je bila mala, igrala se učiteljice sa svojim vršnjacima, poučavala ih je tablicu množenja, ali i njemački jezik. Želja da postane nastavnica ispunila joj se upravo u našoj školi u kojoj je spojila ljubav prema ekonomiji i poučavanju. Jako je voljela raditi s učenicima, pa ju je posebno raznježilo kada su se na kraju prošle školske godine učenici 2. i 3. razreda upravnih referenata oprostili s njom prigodnim darom i posvetom. Puno joj je značio taj znak pažnje pa pojašnjava: – Sjetili su me se, znači da sam djeci ipak nešto značila, da su bili zadovoljni sa mnom i da su me voljeli.
Oproštaj od kolega
Na njezinu doprinosu u odgoju i obrazovanju mnogih generacija, podupiranju i zalaganju u pedagoškom radu te suradnji s kolegama, zahvalio joj je i ravnatelj Mladen Pavetić prigodnim znakom pažnje u ime čitavog kolektiva Srednje škole Zlatar na Nastavničkom vijeću u petak, 6. rujna, koji je na taj način ispratio svoju iskusnu kolegicu u zasluženu mirovinu.
U mirovini planira ipak odmoriti se od škole, ali učenicima i svojim kolegama poručuje: – Učenicima poručujem neka nastave učiti. Znanje im je najveći doseg i najveća kvaliteta koju u životu mogu imati. Ne moraju se baviti zanimanjem koje će završiti u srednjoj školi, ali ja im preporučujem da završe neki fakultet. Nikad ne znaju kada će im taj fakultet dobro doći. Neka samo uče koliko god mogu, kao i profesori, pogotovo mladi profesori, neka se usavršavaju i dokazuju te nastavljaju posvećivati svojim učenicima.
