Može li novac nadoknaditi gubitak nedužnog čovjeka? Koliko smo duboko zaglibili kao društvo i koliko nam je iskrivljen moralni kompas ako izmišljenu društvenu tvorevinu poput kapitala stavljamo ispred života pojedinca? Ljubav ili novac? Što je empatija i zašto nam je toliko nedostaje? Sve su to pitanja koja zaposjedaju misli i potiču na duboka promišljanja nakon gledanja novog filma Martina Scorsesea Ubojice cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon, 2023.).
Genijalan redatelj zaslužan za filmska remek-djela Taksist (1976.), Dobri momci (1990.) i Vuk s Wall Streeta (2013.), kao i za mnoge druge impresivne radove zbog kojih mu se veliki ostatak filmske industrije može samo pokloniti i skinuti kapu, snimio je svoj dvadeset sedmi film čija stravična, ali istinita priča intrigira i tjednima nakon gledanja. Ubojice cvjetnog mjeseca tragičan je povijesni pogled u živote indijanskog plemena Osage te uznemirujući prikaz prljave ljudske pohlepe. Snimljen prema knjizi Davida Granna Ubojice cvjetnog mjeseca – umorstva u okrugu Osage i osnivanje FBI-a, film ukazuje da u stvarnosti pravda nije uvijek pobjednik te da život ne mazi samo dobroćudne, a kori isključivo zle.
Sve zbog dubokog, pohlepnog i nezasitnog džepa bijelaca
Naime, u prošlom je stoljeću američka vlada protjerala indijanska plemena s njihovih imanja na zapad gdje su se borili s glađu i siromaštvom sve dok u Oklahomi nisu naišli na velike posjede nafte te postali najbogatiji ljudi na svijetu. Zbog toga je među europskim emigrantima poraslo nezadovoljstvo i ljubomora prema autohtonim američkim plemenima. Početak je to morbidne priče koju prezentiraju: Robert De Niro kao William King Hale, vjeran Scorsesejev glumac koji u tandemu s redateljem nikad nije razočarao, Lily Gladstone, koja je za ulogu Mollie osvojila nagradu Golden Globe za najbolju glumicu, te Leonardo DiCaprio koji uvjerljivo tumači priglupog Ernesta Burkharta, veterana Prvog svjetskog rata i prosječnog Amerikanca s klasičnim teksaškim naglaskom.
Kako bi se dočepao novca, Ernest se na prijedlog svog ujaka Williama Kinga Halea oženio pripadnicom plemena Osage Mollie Kyle. Usprkos međusobnoj ljubavi koju zajedno proživljavaju, izmanipulirani Ernest i dalje prihvaća nemilosrdan plan svog ujaka kojem bezuslovno i nepromišljeno vjeruje. U ujakovim očima Mollie i njezina obitelj ubrzo prestaju biti ljudi te postaju samo meta, plijen, odnosno golema svota novaca za koju se treba pobrinuti kako bi pala u dubok, pohlepan, nezasitan džep bijelaca. Jedan po jedan pripadnik plemena biva ubijen, njihova smrt zataškana i ni za jedan zločin nitko nikada ne odgovara. Ovaj je film veći hororac od bilo kojeg blockbustera koje Hollywood neprestano proizvodi jer progovara o najvećoj strahoti – istini. Istini o izobličenoj, iskvarenoj, grešnoj ljudskoj duši. Usprkos lažima i prijevarama, izvan svih ljudskih i Božjih zakona i bez trunčice osjećaja krivnje William King Hale noću spava mirno, no hoće li Ernestova savjest moći prešutjeti zločin?
Jezivom glazbom prikazana prljavština ljudske duše
Scene je popratila originalna glazba Robbieja Robertsona koji je preminuo u kolovozu 2023. ne dočekavši izlazak filma. Uz blues, country, folk-rock i autohtonu glazbu Sjeverne Amerike paralelno je oblikovao priču čistim instrumentalima. Usna harmonika ulijeva strah u kosti, a bas dubokim tonom sinkronizirano nabija u ritmu nervoznih srca. Ljudski um i karakter nije jednostavno prikazati riječima i mimikom, ali ta prijeteća, jeziva glazba koju prate degutantne scene u pravom svjetlu pokazuje zle namjere i prljavštinu ljudske duše. Glazba je pridonijela izražavanju karaktera likova i prezentiranju njihove zlobe. Odlično je dočarala atmosferu filma dodavši mu dubinu i alternativni pogled na nemoralne postupke glavnih likova izazivajući kod gledatelja zgražanje.
Scenograf Jack Fisk uspio je rekreirati nevjerojatan svijet stare Amerike. Drvenim kućama, starim američkim automobilima, brojnim antikvitetima i prašnjavim knjigama Fisk je stvorio dojmljiv, vjerodostojan portal kroz vrijeme. Popratila ga je i izvrsna kostimografkinja Jacqueline West koja je istražila modu, odjeću i obuću 1920-ih godina te sve ideje ugradila u genijalne odore.
Film okončan grubom istinom o zataškavanju
Film je izuzetno realan. Njegovo relativno dugo trajanje (3 sata i 26 minuta) pridonosi spoznaji sporog i tjeskobnog prolaska života. Scorsese nije poznat po filmovima s dinamičnom radnjom, pa tako i u ovom dopušta vremenu kako bi se likovi razvili i doprli do gledatelja. Tako je i Ernest većinu filma rastrgan između svog ujaka i tragedije koju nosi sa sobom te pravde koja neprestano šuška iza njegovih leđa u odijelima američkih pravnih službenika. Scorsese će film okončati grubom istinom, riječima koje ostavljaju osjećaj nelagode i tjednima nakon gledanja: „Nije bilo spomena o ubojstvima“. Tijekom povijesti možemo svjedočiti groznom nasilju i teroru koji su se zbili među ljudima, no većina je zataškana ili se ne smiju spominjati. Kako bismo se užasnuli i sjetili u kakva se čudovišta možemo pretvoriti, o njima treba govoriti, s nadom da se nikad neće ponoviti i da se buduća neslaganja mogu riješiti na miran, zasad utopijski način.
Scorsese je kao redatelj preuzeo ulogu pripovjedača povijesnih događaja želeći odati počast mrtvima, pružiti publici degutantnu istinu o ljudskoj naravi i o žalosnoj nejednakosti, a ne želi kreirati osrednji akcijski triler kojem je osnovna namjena poslati mozak na pašu. Ako nakon ovog filma ne počnete preispitivati lažni društveni moral, ako ne osjećate nimalo empatije prema žrtvama, ako se ne zapitate o sudbini društva zbog tragedija koje se zbivaju i dandanas, ako ne preispitate kapitalizam i kakvo zlo može prouzročiti, preporučujem da ga pogledate još jednom jer ste ga gledali kao običan film.
– FOTO: Apple TV+ Press
