U Zagrebu, Beču, Parizu, New Yorku ili u bilo kojem drugom svjetskom gradu nemoguće je otići u razgledavanje i ne sresti se s nekim Zagorcem. Gdje god da dođeš, u kojem se god kutku svijeta našao, nećeš proći ulicom, a da ne čuješ jedan slatki kaj. Istinita je ipak ona slavna izreka koja nas podsjeća da ni Zagorje malo. Zeleni bregi, malena sela s njegovanim vrtovima, kućama i vinogradima, povijesni dvorci, pošteni i vrijedni ljudi, rumeni veseljaci… Hrvatsko zagorje zaista je lijepa i posebna idila, pa jednostavno ne mogu odoljeti poznatom pitanju, a time i započeti novo ruho ove kolumne – što ako bi cijeli svijet bio Zagorje?
Zagorski jezik
I samom Ljudevitu Gaju, koji je prvotno smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, zacaklile bi se oči kad bi čuo da je zagorski postao svjetski jezik. Ne zato što je i sam bio autohtoni Zagorac, već zbog pravopisnih i gramatičkih problematika koje bi zagorski jezik mogao riješiti. Za početak, nestali bi učenički problemi s pisanjem ije/je i č/ć jer bi postojalo samo tvrdo e i tvrdo č. Izgubila bi se i upotreba imperfekta, aorista i glagolskog priloga prošlog jer su u svijetu Zagoraca sva ta silna glagolska vremena nepotrebna: dovoljno je reći jesi li negdje bil ili tek buš. Željezna šipka za razgrtanje i poticanje vatre bila bi poznatija pod imenom šerajzlin, a oruđe za zavrtanje i odvrtanje postalo bi šrafciger.
Čak bi i književnost bila pojednostavljena. Tako Hamleta ne bi pamtili kao Shakespeareovo djelo, već kao lika kojeg je stvorio Štef Fučkov iz Novog Golubovca. Zločin i gazda bio bi jedini roman na popisu eseja za maturu, a patnje nikad ne bi mučile mladog Werthera jer bi čak i njegovo stanje riješio slavni zagorski lijek – rakija.
Lijepa vȉla
Sve proslave, svadbe, krštenja, štrajenje ili odmor nakon zamornog posla okupljali bi ljude oko jene hiže. Iako ju zovu lijepa vȉla, nije riječ ni o kući ni o palači. Najveća čuda svijeta poput piramida u Gizi ili Eiffelova tornja nisu ni do koljena toj veličanstvenoj građevini koja dokazuje da čovjek može izumiti zaista korisne i inteligentne stvari. Riječ je, naravno, o kleti. Iako ju ne karakterizira najnovija tehnologija, opremljena je svime što jedan čovjek može tražiti – dovoljno okrepe za sebe i prijatelje, raspelo na zidu i šekret, moderan javni wc, lako dostupan svima. Tako bi svijet u kojem je glavni izvor zabave klet bio puno bolje mjesto, ispunjeno harmonikom, tamburašima i Dečkima z bregov.
Bilo kuda, Zagorci svuda
Varaždinci bi napokon dobili toliko željenu titulu Zagoraca i više se ne bi trebali truditi svrstati među njih. Od Belog Grada pa sve do Zemlje Izlazećeg Sunca, prijevoz bi podnio zagorski cug i tako bi teca iz Japana postala starijom za 5 godina putujući vlakom do svoje obitelji u Južnoj Koreji.
U sportu bi Zagorci napokon imali svoje, uvijek pokradeno prvo mjesto i svi bi navijači, čak i Francuzi, bili Bed blu bojsi iz Krapine. Čaša nikad ne bi bila ni na pola prazna ni na pola puna, već uvijek puna do vrha, a i sam bi zrak imao 2 promila. Štovanje vina postalo bi dijelom identiteta i to bi se nebesko piće konzumiralo u svim prilikama. U Americi bi se slavila Noć coprnica, u Indiji bi ipak počeli jesti odojka, dok bi glavni svjetski blagdan bio, logično, Martinje. A jela poput sushija, pizze i kavijara postala bi ugrožena pokraj blagodati kao što su purica z mlinci i zagorski štrukli.
To je moja meja!
Došel bi doma, sel si bi pod brajde, pogledao kroz prozor i vidio kako nepodnošljivi susjed Željko očigledno mešetari po tvojoj njivi. Da, dobro si pročitao, po TVOJOJ njivi! Po zagorskom ustavu to bi bio neprihvatljiv, strogo kažnjiv i najgori tip prekršaja. Sva sreća što bi se u svijetu Zagorja svi sporovi rješavali mirno i dostojanstveno, uvijek uz pomoć suda. Nakon nekoliko razmijenjenih Jopac jedan! i To si rekel ve i nigdar više!, još nekoliko toplih želja za budućnost uz nabadanje protivnika na vile, razmirice bi se uspješno riješile…
Nekih većih svjetskih rasprava ne bi bilo jer, kao što svi znamo, Zagorac je rođen s malom maturom. Uvijek u pravu, Zagorci nose doktorate u rukama, vodeći su svjetski kirurzi, fizičari, astrolozi, pravnici, političari, inženjeri i uz sve te titule još su pošteni, pa ako ćete htjeti nekoga preveslati u svijetu Zagoraca, očekujte da će vas tužiti…
Zagorci – iza stereotipa
Možda se netko čitajući ovo, zaljubio u drugačiju viziju svijeta i odlučio ju ostvariti pokretanjem vlastite stranke, dok se nekom drugom svijet koji je Zagorje čini kao najgora noćna mora. No, u jedno sam sigurna – svaki si je Zagorac iščupao i posljednju dlaku kose čitajući ove moje gluposti.
Pijani, smiješni, uvijek u pregovorima sa susjedima – iako za neke vrijede, ovo nisu pravila već stereotipi koji se neprestano nepravedno pripisuju nama Zagorcima. Nažalost, zbog našeg nas se autentičnoga govora često posramljuje i zbog njega nas se smatra neobrazovanima te nas se potiče samo na korištenje književnog jezika. To ismijavanje počinje već i u bezazlenim stvarima, poput crtića u čijim su sinkronizacijama smiješni i ne baš najinteligentniji likovi – Zagorci.
Međutim, koliko god mi bili veseljaci, nije nam uvijek veselo, veselo Zagorci, a mnoga istraživanja pokazuju i da mi ne držimo rekord onih koji najviše konzumiraju alkohol u Hrvatskoj. Prije svega i iza svih stereotipa, Zagorje je regija koja se može pohvaliti kulturnim bogatstvom, tradicijom i ljepotom svojih krajolika. Ima vedre stanovnike koji ne mrze jedni druge i ne idu zbog svake sitnice na sud, a običaji i govor razlikuju se od mjesta do mjesta. Bili mi Zagorci ili Marsovci, stereotipi će uvijek postojati. Zato je važno da usprkos predrasudama ostanemo ponosni na svoje nasljeđe, kulturu i našu bajku na dlanu ili kako je to bolje sročio August Šenoa, Oj, budi svoj!
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 4. G
