Sergej je oduvijek bio privučen knjigama te je svakodnevno upijao stranice i stranice nekog njemačkog romana ili filozofske rasprave. Nakon dana većinom provedenog u uredu zavalio bi se u svoju fotelju u dnevnom boravku i uživajući čitao. Za to vrijeme njegova bi se žena tromo motala po kuhinji ili nijemo gledala u televizor. Povremeno bi u ruke primila neku Sergejevu knjigu s kupa na stoliću, pročitala naslov i autora te duboko uzdahnula i nemarno odložila knjigu natrag na kup, kao da ju je ta radnja strašno umorila. On i njegova žena već neko vrijeme nisu međusobno razgovarali, no ni jedno ni drugo nije znalo koliko dugo to već traje. Kao da su se oboje pomirili s tim da žive kao stranci pod istim krovom.
Prihvativši svoje nove navike, Sergej je počeo shvaćati da mu je ova rutina utjecala na psihu. U sebi je stalno osjećao nekakav poseban žar, intenzivnost emocija. Ova pojava bila je korisna u zanosima inspiracije i nadahnuća, sreće i empatije. No, kad je počeo osjećati bol, kad je nekakva tuga bila zamela njegove oči poput snijega u mećavi, činilo bi mu se da je ta bol, da je taj osjećaj još intenzivniji nego kad bi bio sretan. Kroz knjige je smirivao svoje osjećaje, no oni bi bili, što bi više čitao, samo intenzivniji. Bio je to svojevrstan začarani krug, ovisnost najbolje vrste, društveno prihvaćena smrt.
Često je nakon čitanja šetao. Hodao je upijajući svaki korak, bacajući vrijeme u vjetar. Promatrao je nove slike koje su se stvarale oko njega, zaboravljao na ono što je vidio netom prije. Kad god bi šetao, razmišljao bi ni o čemu. Zapravo, šetnje su bile njegov jedini način da se odmori, da prestane tumačiti, raspravljati sa samim sobom. Šetao bi do večeri, sve dok ne bi počeo osjećati jako zatezanje u nogama, a ispod čarapa na prstima stvorili bi mu se užareni žuljevi.
Prije nego što bi krenuo natrag kući, stao bi u gostionici. Bila je na samom uglu njegove ulice. Vlasnika je dobro poznavao pa je povremeno, večerima kad je ovaj imao već par vrčeva u sebi, dobivao pokoju čašicu besplatno. „Ovo ti je, stari moj, na račun kuće, od srca, što si tako dobar prijatelj“, govorio bi mu. Osim u takvim trenutcima, nikad nisu pretjerano razgovarali. Sjedio je nasuprot prozoru, šćućuren kao stranac u takvom seljačkom i odurnom ambijentu. Te večeri osjećao se baš blesavo. Zbog čega je on opet ovdje? Sjedeći u zadnjoj rupi na svijetu, pravi se da je lik nekakvog egzistencijalista. Zar je on Mersault koji je prihvatio i živi svoju besmislenost? Ili možda Roquentin koji je se nikako ne može riješiti? Zar je njegova sudbina svedena na čekanje sudnjega dana? Suludo. 20:03. Ljubavnik njegove žene upravo je prošao pokraj prozora kao i svakoga dana. Ruke su mu bile ukopane duboko u džepove kaputa, a vrat mu se bio stisnuo u ramena dok mu se glava još nervoznim pokretima micala lijevo-desno oko sebe, kao da čeka trenutak u kojem će ga Sergej pronaći. Njega je jedinoga poštovao, a ovaj ga se vjerojatno bojao do kostiju. Njegovo bijedno i pokorno šuljanje nakon što bi se digao iz tuđeg kreveta, natrag na sebe stavio svoju odjeću i izašao iz stana, prolazeći svaki put pored gostionice u kojoj ga je Sergej čekao okrenut prema prozoru bio je ritual u kojem je Sergej posebno uživao. Imao je priliku svaki dan pred vlastitim očima vidjeti golu ljudsku psihu, tjeskobnu, paranoičnu i posramljenu.
Sergeju je bilo dosta. Život kojim živi, taj apsurd koji je odlučio nazvati stvarnošću, više mu nije nikako bio prihvatljiv. Promatrajući tog čovjeka, za kojega zapravo predstavlja najveću opasnost i strah, nije osjećao nikakvu moć ili autoritet. Zapravo, nekako je suosjećao s njegovom patnjom, no što je bilo još gore, vidio ga je kao boljega od sebe. Želio je da mu taj odvratan odnos koji je uspostavio s njegovom ženom nastavi djelovati, da ga nikad ne suoči ni ne otkrije. No, kad će shvatiti da on nije ni Mersault ni Roquentin? On nije lik čija je sudbina predodređena onime što piše u zadnjih petnaest stranica. Sergej ustaje i izlazi iz gostionice, a pijani vlasnik još nešto dovikuje za njim.
Za svega nekoliko minuta nalazi se ispred vrata svoga stana. Unutra je ona, koja je sve ovo zakuhala i sad se pravi blesava. Zvoni. Jedanput, dvaput, ništa. Zvoni i treći put te čuje naglo zatvaranje vode u kupaonici, za koju nije ni primijetio da je bila puštena. Čekajući, gleda oko sebe te mu pogled ubrzo pada na putnu torbu pored ulaznih vrata. Njegovu putnu torbu. Sve mu je bilo jasno. On, koji je najviše popuštao, sada je dobio po nosu. Kvragu sve njegove knjige, sva ta sumanuta filozofija! Htio je otkriti bit svoje egzistencije, pa to je i dobio. Nitko i ništa, eto što je on. To mu je poručila ova izgužvana torba, njegova žena, ljubavnik, pa i onaj pijanica u gostionici, taj bijednik koji ga je smatrao sebi ravnim, svojim prijateljem. Zaključi da je ipak napokon dočekao svoju sudbinu, pa neka mu tako i bude. Kad je posjedovao sve, nije htio stvoriti ništa, a sad kad je sve izgubio, seže za prošlošću. Ali toga vremena više nema. Ta bacio ga je u vjetar.
– FOTO: Canva
