Apstraktni se ekspresionizam prvi puta pojavio u New Yorku četrdesetih godina prošlog stoljeća. Najznačajniji slikar tog doba bio je Jackson Pollock, a njegova bi djela nastajala prskanjem ili kapanjem boje po na tlu položenom platnu. Daleko najveći uspjeh postigao je sa slikom Number 5 koja je nastala 2006. godine. Ta se slika prodala za 140 milijuna dolara. Kako bih to stavila u perspektivu, kao primjer uzimam jedno od najpoznatijih djela ikad naslikano – Van Goghovu Zvjedanu noć. Njezina je vrijednost 100 milijuna dolara. Iako je to i dalje veliki iznos, znatno je manji od prihoda koji donosi Pollockova slika. Zašto je to tako?
Umjetnički konzumerizam
Sve je uvijek najlakše objasniti koristeći se primjerima pa tako kao još jedan dokaz možemo uzeti Mondrianovu sliku Tableu I koja ne sadrži ništa više od nekoliko geometrijskih likova različitih boja, tj. ne sadrži subjekt ni ikakvu vidljivu priču. Potpuna suprotnost je već spomenuta Zvjezdana noć. Na prvi pogled primjećujemo njezino bogatstvo te tehniku vrijednu divljenja. Uz razne pomno promišljene detalje uočljivi su i subjekti, a uz nje je zamisliva i priča koja sliku čini još posebnijom. Svaki čovjek ima svoj pogled na svijet, ili se barem tako kaže, te bi to moglo značiti da svi razvijamo individualnu maštu. Ona nam dozvoljava da pronalazimo smisao čak i u najneobičnijim stvarima, no teško je pronaći poantu Mondrianove slike.
Nažalost, pitanje smisla nije jedini problem koji se pojavljuje u modernoj, tj. apstraktnoj umjetnosti. Ona gubi svoje značenje u novčanoj vrijednosti kao i većina stvari u današnjem svijetu. Mnogi umjetnici više ne slikaju iz ljubavi prema samoj aktivnosti ili u svrhu upoznavanja svijeta sa svojom perspektivom, već troše boje i trate kistove samo kako bi zaradili i više nego što im je potrebno. Koriste se znanjem o umjetničkom konzumerizmu kako bi kreirali djelo koje pripada današnjem pojmu umjetnosti, djelo čija će vrijednost stoga porasti. Još jedan element koji igra ulogu u povišenju cijene apstraktnih slika njihova je kolekcionarska vrijednost. Kada umjetnici slikaju više slika u seriji, sakupljači su voljni platiti više novaca kako bi usavršili svoju kolekciju, tj. galeriju. To umjetnicima omogućuje iznimno laku zaradu jer sve što ustvari trebaju napraviti jest naslikati nekoliko sličnih slika i tvrditi da su dio iste galerije.
Kao savršen primjer suprotnosti ponovno je Vincent Van Gogh čija se umjetnost kroz život nije isticala. Živio je u siromaštvu te je vjerovao da njegove slike nisu dovoljno dobre, no i dalje nije skrenuo od svojih ideala i držao se vlastitog stila slikanja. Sada je jedan od najpoznatijih i najuspješnijih slikara, a iz toga možemo zaključiti da se nije potrebno podčiniti tuđem mišljenju ili populariziranim principima.
Mona Lisa postala karikatura
Spominjući popularnost, dotaknut ću se i djela kojemu je ne manjka – Mona Lise. Često se možemo susresti s ljudima koji tu sliku smatraju precijenjenom, no što je to ustvari čini tako posebnom i po čemu je njezina vrijednost veća od vrijednosti nekih apstraktnih slika poput Pollockovih ili Mondrianovih? Osim što je okarakterizirana prikazom s profila, Da Vinci je kroz Mona Lisu demonstrirao svoje poznavanje mišića ljudskog lica. Tijekom procesa slikanja tog portreta učio je o anatomiji secirajući leševe u mrtvačnici talijanske bolnice Santa Maria Nuove. Tako je Mona Lisa postala primjer prvog poznatog anatomskog crteža smiješka koji se danas putem interneta ismijava izradom karikatura. Na slici je također jasno vidljiv subjekt koji omogućuje lakše razumijevanje i interpretaciju slike.
Ljudi se u 21. stoljeću, za razliku od prije, sve više boje biti jednostavni, dosadni ili slični drugima. Pojavljuje se prisiljeni pojam drugačijeg ili posebnog što u konačnici rezultira neželjenom sličnošću. Ukratko, vraćamo se onome što silovito pokušavamo izbjeći. Umjetnici današnjice, osim novca, traže kako biti posebni ili originalni, a u zadnje se vrijeme posebnim smatraju osobe koje nitko ne razumije (kao izlika za nerazumijevanje koristi se nadprosječna inteligencija). Iz tog razloga umjetnici teže djelima koja su nerazumljiva (apstraktna djela) javnosti ili kritičarima. Mogli bismo insinuirati kako je za pad kvalitete umjetnosti krivo društvo i njihove ideje o idealnom čovjeku, no to je već neka druga filozofija.
Je li sva apstraktna umjetnost nužno loša?
Znači li to da bismo se trebali vratiti prijašnjim karakteristikama umjetnosti i da je sva apstraktna umjetnost nužno loša? Naravno da ne. Promjena je jedan od najvažnijih parametra ljudskih života te kada ne bismo ništa mijenjali ni razvijali, ignorirali bismo sam temelj bivanja. Najvažnije je znati izdvojiti korisne promjene od onih nepotrebnih, tj. trošiti energiju na bitne stvari.
Neki od vas, koji ste pročitali ovu kritiku apstraktne umjetnosti, možda vide smisao u slikama koje sam ja nazvala besmislenima, a drugi s poteškoćom pronalaze značaj Zvjezdane noći, ali to je čar individualnosti. Kada bi i moderni umjetnici u svoju umjetnost uklopili nešto od vlastite individualnosti, vi ne biste došli do kraja ovog teksta i pitali se koju ste to glupost upravo pročitali.
– FOTOKOLAŽ: digitalna redakcija
