„Biti ili ne biti, pitanje je sad?“ Kako nas je majka donijela na ovaj svijet, htjeli mi to ili ne, preostaje nam samo biti u svijetu bivanja jer smo, na kraju krajeva, i djeca Božja. Ali što biti u svom bivstvovanju, kada postanemo svjesni da trebamo netko biti, da smo stvoreni s nekim razlogom koji tek trebamo prepoznati? Kako u ovom čušpajzu od života znati što bismo bili? I što ako nam ne uspije da postanemo ono što bismo željeli biti? Je li ono što nam preostane, upravo ono što bismo trebali biti?
Težak odabir zanimanja
Ponekad jednostavno jesmo, po prirodnom tijeku života. Postanemo novorođenčad. Ako smo imali sreće, nismo bili nedonoščad. Palčić gore, u svakom slučaju. Postanemo male bebe, puzavci, slinavci, bakine maze, mamino i tatino zlato. Malo kasnije osnovnoškolci, srednjoškolci, najednom tinejdžeri. I sve smo to bili, a da nismo morali ili mogli nešto specijalno birati. Posebno mi gimnazijalci četvrtaši od kojih još velika većina ne zna što bi bila. Pritom mislim na zanimanje jer je to ono što nas trenutno najviše zaokuplja. Gimnazijalci – genijalci, znači ništa. Zbog toga mi je izuzetno važno znati točno odabrati što bih bila jer ću se time najvjerojatnije baviti trećinu dana svojeg preostalog života.
Kada biste pitali Mladena Kušeca, pjesnika i novinara, što sve dječaci mogu biti, rekao bi vam da mogu biti sve čega se sjete. Uistinu, zar samo dječaci? Zašto nije pjesmu naslovio Što sve djeca mogu biti? Ali lako je djeci, ona stvarno mogu biti ono što im prvo padne na pamet. Kada te život uzdrma, vidiš da put do ostvarenja tog cilja nije tako jednostavan pa počneš križati jedno po jedno zanimanje sa svakim završenim razredom. Kada dođeš do osmog ili četvrtog srednje, ostane ti tek jedno ili ni jedno. Ali mi i dalje stvarno možemo biti sve što poželimo. Dovoljno je potruditi se, imati više-manje odlične ocjene u svjedodžbi. Kad bismo bili predsjednikov sin ili kći, afera Daj 5 uljepšala bi našu svjedodžbu i riješila naše probleme oko upisa.
No, ako bismo bili na nezasluženom studiju, vrijeme bi pokazalo da on možda nije ni bio pravi izbor za nas. Nismo svi isti i nije sve za svakoga jer ne možemo biti baš u svemu dobri. Poznajem osobe koje su morale upisati neki drugi studij od željenog, kao i osobe koje rade neki drugi posao, a ne onaj za koji su se školovale. No, što ako je taj studij i taj posao upravo ono što te osobe trebaju da budu ono što moraju biti? Možda je samo privid da sami krojimo vlastitu sudbinu.
Život je kao cesta
Život je splet raznih, ponekad slučajnih događaja i nešto nas vuče prema onome što bismo bili jer je već sve zapisano u zvijezdama od trenutka kad se rodimo. Što ako bismo bili bez roditelja? Što ako bismo bili na drugom kontinentu, u drugoj državi? Kakvi bismo onda bili? Bismo li bili isti kao što smo sada? Vjerojatno ne jer naš život ovisi o tome gdje i s kim živimo, o okolini koja nas okružuje. Na taj način formiramo se kao osobe i pravimo odabire.
Život je kao cesta. Pun zavoja, većih ili manjih, da nas drže budnima. Pun rupa da nas uzdrmaju kako bismo zahvaljivali što smo živi. Pun uzbrdica kada nam ide teško, ali i pun nizbrdica kada nam ide sve glatko i od ruke. Nailazimo na razne prepreke, zalutamo u slijepu ulicu i mnogi odustanu, ali većina pronađe novi put i ide hrabro dalje. Što ako bismo bili optimističniji? Čaša bi nam uvijek bila napola puna. Što ako bismo bili ljubazniji? Sva bi nam vrata uvijek bila otvorena. Što ako bismo bili smireniji? Ne bismo si na leđa tovarili nove probleme. Što ako bismo bili jednostavno bolji ljudi jedni prema drugima? Bili bismo svi sretni bez obzira što bismo odabrali biti. Što ako bismo bili uvijek sretni? Tada ne bi bilo važno ono čime se bavimo, već ono što jesmo.
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 3. G
