“Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci.” “Svi su jednaki, a neki su jednakiji od drugih.” “Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.” Vi koji marljivo čitate lektire, vjerojatno ste prepoznali ove rečenice i kao iz topa “puknuli” njihove naslove i autore. Za svaku pohvalu, budite ponosni na sebe. Sjedni 5! A vi koji baš i ne čitate, vjerojatno ste gledali kao tele u šarena vrata jer bježite od lektira kao vrag od tamjana, a njihovo čitanje iz zadovoljstva smatrate istinitim kao i postojanje Zubić vile. Samo za vas, evo još jednog citata. “Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok.”
Bliži se kraj mjeseca, lektira je došla na red!? Strka i panika, ha, a niste još ni otvorili njezine korice? Zaboljela vas je glava? Zar vam treba to preznojavanje? Jednostavno čitajte, svaki dan malo. Stanislav Femenić poručio bi vam da na vrijeme potražite odgovore na postavljena pitanja otvaranjem knjige. E, pa onda “idi pa vidi”.
Sve piše na Guglu
Onima koji baš ne čitaju lektire najvjerojatnije bi se najviše svidjela knjiga Fahrenheit 451 u kojoj su knjige palili i žarili, sve kako bi svi ljudi bili jednaki, a ne jedan pametniji od onoga drugoga. No, to nikada neće saznati jer ih ne čitaju. Sada se prave pametni, a oni koji ih čitaju, ispadaju glupi pa kažu: “Pa imam Gugl, sve znam o tome i bez čitanja, lijepo tamo sve piše, a još i piše: sjedi 5. Uostalom, vjerojatno postoji i film.” I onda se čude kada dobiju slabiju ocjenu.
Na Googlu ne pišu pojedinosti iz lektire, a ni film ne može dočarati sve iz knjige, npr. po čemu je mirisala Clarisse (marelicama i jagodama), kakav okus joj ima kiša (okus vina), a na što joj miriše staro lišće (na cimet). Sve su to pojedinosti koje nas mogu obogatiti, pokrenuti naša osjetila, našu maštu, inspirirati nas za pisanje sastavaka, eseja, školske zadaće. Nečitanjem lektira uskraćujemo si bogatstvo novih riječi i fraza za ljepše izražavanje, bogatstvo novih spoznaja, novih situacija u kojima se i mi možemo danas-sutra naći, vježbamo empatiju, postavljamo si temelje za razmišljanje vlastitom glavom, što nam film i Google ne mogu ponuditi.
Kada ne bismo čitali lektire, ne bismo naučili čitati između redaka, znali vidjeti više i čuti više, znali dešifrirati metaforičnost i ostale stilske figure pisaca, ne bismo bili kreativniji, koncentriraniji, znatiželjniji. Čitajući lektire, lakše možemo dešifrirati i razumjeti druge ljude. Čitanjem jačamo i brusimo sposobnost mišljenja, lakše se možemo uklopiti u rasprave, imati bolje argumente te to znati primijeniti i na drugim područjima. Čitanjem nam raste i samopouzdanje, pamćenje jer nas tjera da zapamtimo detalje, činjenice, likove, radnju, zaplete. Kada ne bismo čitali lektire, ne bismo se naučili samodisciplini, ne bismo naučili smanjivati stres, brže čitati i povezivati stvari i sve to znali primijeniti u nekim ostalim školskim predmetima i tako si graditi temelje za uspjeh i sreću. Ne čitajući lektire, ne bismo se naučili analiziranju i čitanju s razumijevanjem. Njihova virtuoznost jezične arhitekture hrana su za jačanje mozga i čitanjem lektira prikupljamo materijal za izgradnju svoje osobnosti.
Nisu sve knjige lake za čitanje
Priznajem, na čitanje knjige Na putu svile (ili Kako nam je lagao Marko Polo) Jasena Boke teško sam se odlučila jer ima mnogo stranica, ali ne čita se 80 dana koliko je trajalo i samo njegovo putovanje po srcu središnje Azije. Bacila sam oko i nisam pogriješila, mada sam malo preskakala stranice ili tek retke. Sviđalo mi se kako je upoznavao jednoga novog sebe u novim situacijama, produbljivao svoj smisao za humor, a neke njegove originalne zapise pamtim još i sada, kao što su konfekcijski osmijesi, kretnje poput blijeda razvučena tijesta, haiku od komunikacije, Turka-Cola, kada su Japanci s nestrpljenjem čekali izlazak sunca i divili mu se pa se bojao da ne izađe tri puta na bis od tolikoga pljeska ili kada su ga divljački vozili u busu s nekoliko drugih ljudi i 64 friško zaklana janjčića, pa je rekao da sad nitko ne može prigovoriti da ih vozi kao stoku…
Također su mi za čitanje teže pale Novela od Stanca i Dubravka jer su mi pisane nerazumljivim jezikom, pa mi je tako i svaka koja u sebi sadrži pozamašan rječnik odbojna na prvu. Sve znam, vi koji izbjegavate čitanje lektirnih djela kažete kako mnoga nemaju mogućnost potpunog razumijevanja njihovih sadržaja i jezika te djeluju pomalo zastarjelo i zbunjujuće, pogotovo ona u srednjoj školi. No, tako je-kako je, očekujući novu kurikularnu reformu i osvježen popis lektirnih naslova, možemo samo okrenuti novu stranicu lektire koju upravo vrijedno čitamo, naravno, uz pisanje bilježaka. Od kukanja i odugovlačenja nema ništa, samo nam može biti još i gore. Samo za primjer, osam smo sati obrađivali lektiru Zločin i kazna, od toga je samo dvoje učenika pročitalo skoro cijelu knjigu, zločin je napravljen pa slijedi i kazna za sve učenike: školska zadaća Zločin i kazna, a nije bila u planu.
Svaka je knjiga dobra i ne postoji loša knjiga jer nas svaka može naučiti nečem novom. Svaka nam knjiga može biti nekakvo nadahnuće u stvarnom životu. Ako nam se i samo jedna njezina rečenica usiječe u glavu, onda je dobra. Ako nas je majka ušuškavala u svojem krilu čitajući nam bajke, onda smo imali sreće jer smo zavoljeli knjige, i lektiru. Lepeza lektira s godinama postaje šarolika i kako rastemo mi, tako raste i broj njezinih stranica, sadržajnost, postaju metaforične. Nije isto čitati knjigu Životinjska abeceda Ivanke Borovac i Orwellovo djelo Životinjska farma. Ako nismo redovito čitali, rasli zajedno s knjigama, nismo mogli razviti ni sposobnost dešifriranja.
Može li čitanje lektire biti zabavno?
Volim čitati i izvan sadržaja lektirnih djela. Čitam da se pročitam. Tragam za smislom svoga postojanja i baš kad mislim da sam ga dohvatila, dođe neko novo književno djelo i uzdrma dosegnuto te potraga počinje iznova. Sada vjerojatno govorite da sam pala s Marsa, a ja bih vam rekla da su muškarci pali s Marsa, a žene s Venere prema popularnoj knjizi psihologa Johna Graya i nekima, normalno, ne bi ponovno bilo ništa jasno jer vjerojatno bježe od bilo kakvog čitanja.
Nemojmo gledati na lektire kao da su opasni divovi. Ne doživljavajmo ih kao borbu s vjetrenjačama. Ne moramo simpatizirati Don Quijotea, ali ga čitajmo na vrijeme, jer i za mirnoga nevjetrovitog vremena niti vjetrenjače nisu opasne. “Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bića. Možemo naučiti letjeti.” Možemo naučiti čitati, opustiti se i pronaći mir, uroniti u jedan drugačiji svijet čije teme mogu biti aktualne i danas, a njihovi likovi svevremeni pojedinci. Zašto čitanje lektira ne bi postala prava zabava?
Stoga, profesorice iz hrvatskog jezika, nemojte nam baš previše kvariti zabavu, neka nam npr. Kušanov Koko u Parizu ostane u sjećanju po brojnim pariškim pustolovinama, a ne po broju autobusa kojim su se protagonisti vozili (br. 52).
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 2. G
