Moderna vremena (1936., redatelj: Charlie Chaplin) – kad gledam Chaplinove filmove, starog Hitchcocka, Bette Davis i one holivudske momke iz susjedstva s blago ironičnim licima, nevjerojatnim šarmom i stavom koji poražava sve, vraćam se u najbolji dio djetinjstva. Sve sam to gutala, više puta. Dječje znatiželjno, opušteno i otvoreno.
Predavanja Krešimira Mikića na četvrtoj godini studiranja na kolegiju Filmske umjetnosti dala su mi puno (jedan od triju najdražih kolegija), ali i oduzela. Mikić je tvrdio da pravi filmoljupci gledaju iste filmove više puta. Imalo mi je to smisla jer i knjige ponavljam. Svaki novi susret s filmom smanjuje emotivnu razinu recepcije, a uključuje kritičku, temeljenu na poznavanju filmske teorije i dostignute razine sposobnosti analize filmske forme i specifičnosti ostvarenja u tome mediju. Nema više otvorenosti koju daje površan pristup, analitički pristup ne možeš izbjeći. Svatko će se fokusirati na elemente koje preferira.
Priča oslobođena svih suvremenih ušminkavanja
Svako ponovljeno gledanje Chaplinova filma nije, dakle, bilo nalik dječjem otvorenom pristupu. Chaplin jest ikona po svemu. Premda ovo nije jedan od njegovih najuspješnijih filmova, barem prema ocjenama renomiranih kritičara i toretičara filma, meni je savršen. Moji dosezi u kritičkom gledanju ne nalaze mu zamjerke.
Film mi prvenstveno treba ispričati priču – sve drugo je manje važno, može poboljšati cjelinu ili je pokvariti – zbog specifičnosti medija. Ono što nijemi filmovi daju jest priča – oslobođena svih suvremenih ušminkavanja. Chaplin naraciju ostvaruje čitavim tijelom, i zbog toga se uspeo na tron, premda ima i drugačijih nijemih filmova, zanimljivijih na drugoj razini.
Moj (naš) dragi Skitnica ovaj je puta radnik u tvornici koji služi svemu i ničemu – svatko je zamjenjiv u tehnološkoj civilizaciji. Nakon psihičkog sloma koji me oduševio (ples uz tekuću vrpcu), završava u bolnici pa u zatvoru. Film nema čvrstu pripovjednu strukturu, sastavljen je od niza duljih ili kraćih epizoda koje u cjelini nude gorko-slatku kritiku modernih vremena u kojima čovjek nije u središtu svega. Samo je kotačić u mehaničkom sklopu, a kotačiće koji se ne vrte s ostalima lako zamijenimo drugima.
Društvena kritika dovedena do groteske
Podsjetio me na Don Quijotea, najslavnijeg pikara koji se potuca od događaja do događaja, ali iz svega izlazi ponosno i vedro. Rekoh već, ples uz tekuću vrpcu, ples u kavani, posluživanje gostiju…vrhunske scene. Društvena kritika, ako i uvijek dovedena do groteske, sveprisutna je. Dodatnu joj oštrinu daje upravo karikiranje situacija i likova, koje nikad ne prelazi u pretjeranost. Zvučni zapisi dodijeljeni su samo izrazito negativnim likovima ili situacijama, opet fantastično.
Zapravo je to totalno ludo. Čitav se Chaplinov opus temelji na groteski (koja je posvemašnje izvrtanje svega na što smo navikli), ali bez osjećaja da se pretjeralo u bilo čemu. To je umjetnost kakvu poštujem. Završetak je pun nade, dvoje beskućnika nastavlja svojim nesigurnim životnim putem (prazna cesta) lepršavo, lagano, neopterećeno… nepodmazani kotačići izbačeni iz stroja. Koliko ljudi sa sigurnim životnim pozicijama djeluje tako?!
Chaplinova životna (jedna od…) i filmska partnerica Paulette Goddard u ulozi Gamin također je izvrsna.
– PIŠE: Martina Sviben, nastavnica fakultativnog predmeta Filmologija, FOTO: Turner Classic Movies
