Crno-bijelo, kiša-sunce, dan-noć, radost-žalost, ljubav-mržnja, raj-pakao, sreća-nesreća… Zamislite da imamo samo jednu od svake suprotnosti na svijetu. Kako bi izgledao naš život? Kakvoga bi smisla onda uopće imale priče koje imaju samo nesretan završetak? Tko bi ih uopće htio čitati, a tko samo kao takve pisati? Kamo bi nestala nada na onoj crtici koja razdvaja dvije suprotnosti? Čitajući takve priče, bili bismo u uvjerenju da smo svi nesretni i da nemamo razloga ni živjeti jer se iza svake priče skriva čovjek koji ju piše prema sebi ili drugima.
U potrazi za srećom
U čovjekovu životu ne bi trebalo biti ništa sumnjivo. Život bi trebao biti neprestana radost. Čovjek nije stvoren da tuguje, nego da se raduje životu. Ne postoji čovjek koji želi biti nesretan i bez obzira na svoje stanje, želi biti sretan. Želja za srećom dio je njegove prirode i ne može biti uništena, ona mu je prirodna kao što mu je prirodno disati. Ista stvar je kada čovjek poseže za nekom pričom. Sama radnja na početku mami našu radoznalost, privlači nas kao magnet, opija svojim zapletima i mi prevrćemo stranice iščekujući sretan završetak. Naravno, nemaju sve priče sretan završetak jer ne postoje samo bajke. Ne odzvanjaju sve priče notom: “… i živjeli su dugo i sretno!”
Ponekad život piše čudne stranice pa tako nema svaka priča uvijek sretan završetak. No, ja ne želim čitati hrpu priča od kojih niti jedna ne bi imala sretan završetak. Zašto bih čitala neku priču ako bih unaprijed znala da nema sretan završetak? Čitajući samo takve priče, postala bih depresivna, očajna, moj život ne bi imao smisla, nadu, vjeru da postoji sreća, da postoji dobro koje pobjeđuje zlo. Njihov nesretan završetak ubrzo bi se preslikao i na moj život jer se ne bih imala za što uhvatiti u takvim pričama, a ja želim bezbrižno i opušteno šetati uz Vitezovo drveće zaštićena od raznih Bjesomara i zlih Zatočnica.
Kupnjom priče kupujemo komadić nečije sreće
Želim u pričama pronaći nadahnuće. Ponekim njezinim sretnim završetkom dobiti vjetar u leđa kako bih bila spremna za nove izazove, puna snage da sretno zakoračim u novi dan. Želim stajati na onoj crtici koja razdvaja sreću i nesreću te, čitajući priču, naginjati na onu stranu gdje je sreća, nadati se da će sretno završiti. Ako i ne bude sretno završila, morat ću se uhvatiti za onu uzrečicu da u svakom zlu ima i dobroga, odnosno, da je svako zlo za neko dobro i razmisliti o svemu dva puta te izvući pouku.
Zamislite knjigu naslova Happy End koja završava nesretno? Ne biste li imali osjećaj da ste namagarčeni? Vjerujem da biste bili razočarani jer vas je naslov privukao te silno žudite za malo sreće na kraju dana, a ono, gle čuda, plačete na kraju kao mila godina i ostanete bez teksta. Kada niti jedna priča na svijetu ne bi imala sretan završetak, njihova bi prodaja stala. Ne želim kupnjom priče kupiti samo nesreću. Kupnjom priče želim kupiti komadić nečije sreće koji će i mene usrećiti.
– ILUSTRACIJA: Mia Šantek, 2. G
